«Rani novi vijek» obuhvaća razdoblje od 1500-1800 g. Nakon izuma tiska sve se više piše i objavljuje uslijed čega slijedi jača komunikacija i povećava se znanje i pismenost. Četiri tematske cjeline su : humanizam u 15. i 16.st., reformacija i protureformacija u 16. i 17.st., erudicija u 17.st. te rano i kasno prosvjetiteljstvo u 18 st.
Postoje 3 osnovna obilježja novog shvaćanja povijesti u humanista : promijenjen doživljaj vremena uočavanjem razmaka između sadašnjosti te antike i srednjeg vijeka, mogućnost nedogmatskog pristupa filozofskoj i književnoj baštini te duhovnim vrednotama antike i poimanje pov. događaja iz njih samih. Predmet zanimanja postaje čovjek kao stvaralac ; univerzalnu viziju zamjenjuju pripovijesti o pojedincima i njihovim djelima te istaknutim zajednicama, a traže se primjeri za moralnu filozofiju. Čovjek je pokretač povijesti i pripovjedač o zbiljskim događajima. Humanisti žele usporediti iskustva i ustanove antike sa vlastitom sadašnjošću. Antika se doživljuje kao idealna cjelina. Humanisti su prihvatili antičko učenje o kružnom kretanju povijesti. Posao se svodi na prikupljanje i razboritu kritiku izvora. Humanistički pokret nastaje na tlu srednjevjekovnog latiniteta, a s usponom građanstva i gradova nastoji u renesansi oživiti postignuća antičke kulture. Historija je tematski rod književnosti. Značaj humanističke historiografije jest i posljedica obnove retoričke obrazovne tradicije koja obuhvaća gramatiku, literaturu, retoriku i filozofiju. Historija je dio literature. Poučava se čitanjem i interpretiranjem historijskih djela kao roda književnosti. Usko je povezana sa gramatikom, etikom, politikom i filozofijom. Humanistički odgojni ideal sastoji se u retoričkom jezičnom obrazovanju i uputama za postizanje moralnog integriteta u skladu s filozofskim učenjem. Od historiografa zahtijeva umijeće govora i pisanja te stručnost. Slažu se da se historija razlikuje od poezije, filozofije i retorike jer je «istinito pripovijedanje». Od historiografskih djela se zahtjeva jasnoća, razumljivost , očiglednost, unutrašnja zaokruženost u izboru i organizaciji građe kao i u prikazu povezanosti i tijeka događaja. Historiografsko djelo ima zadaću poučiti i pružiti estetski užitak.
Humanisti nastoje pronaći postupak kojim će utvrditi izvorni tekst, te nastaje filologija kao hist.-kritička disciplina s vlastitim metodskim instrumentiranjem. Tekstove najprije treba sakupiti, pregledati, urediti i učiniti pristupnim, a zatim tražiti njihovo izvorno značenje. Tada nastaju : rječnici, gramatike, priručnici za antičke pravno-političke ustanove, karte i atlasi. Nastaju i prve pomoćne historiografske znanosti : epigrafija, numizmatika i arheologija. Filologija restituira dokument, ali se ne odnosi kritički prema njemu niti ispituje njegovo mjesto u povijesti. Strogo su razgraničeni antikvari : skupljači svjedočanstava o antici i historiografi – pripovjedači o događajima. Pojam antiquitates odnosi se u antici na sustavno prikupljanje podataka o jeziku, književnosti i običajima. Važna osoba u kulturi je antiquarius, ljubitelj starina, čovjek koji skuplja književna, epigrafska i arheološka svjedočanstva, spašava ostatke antike od propasti, ali ih drži fragmentima koji ne mogu biti predmet historiografskog ispitivanja.
