GEOFFREY DE VILLEHARDOUIN – opisuje osvajanje Carigrada u 4. križarskom ratu, i objašnjava zašto su križari umjesto Jeruzalema zauzeli kršćanski grad. To djelo je jedno od najvećih proznih djela na francuskom jeziku. Međutim, ne razmišlja o uzročnostima, već zbivanja objašnjava Božjom voljom.
VILIM iz Tira (1130- 1184) – «Gesta Francorum» (historija križarskih ratova). Prikazuje prekomorska djela od muslimanskih osvajanja u 7.st. do događaja što ih je sam doživio. Pripovijeda o osnivanju Latinskog kraljevstva, 1. križarskom ratu, i pojedinim vladarima, a donosi i geografske podatke i obavijesti o povijesti pojedinih lokaliteta. Kritičan je prema motivima križarskog rata i ispituje uzroke uspjeha i propadanja latinskog kraljevstva.
TOMA AKVINSKI – prema njemu postoje samo 2 epohe : Starog i Novog zavjeta, i da će crkva kao njegova čuvarica trajati do kraja svijeta.
GIOACCHINO DA FIORE (1130-1201) – predlaže novu periodizaciju koju su prihvatili franjevci – prvo doba bi bilo doba sinagoge, njega je smijenila crkva drugog doba, a nju će zamijeniti «duhovna crkva» trećeg doba.
OTON (1115-1158) – «Historija dviju država», prilagođuje Orozijevo tumačenje Augustinova djela svome vlastitom vremenu. Piše o 6 svjetskih razdoblja i 4 monarhije te ne misli da je carstvo neprijateljsko crkvenoj vlasti. Preuzima misao o pozitivnoj ulozi Rimskog Carstva kao zaštitnika crkve što pripisuje i Njemačkom carstvu, ali mu je jasno da jedinstvo carstva i crkve više ne postoji.
Opat EINHARD (770–840) – «Život Karla Velikog», nadahnjuje se Svetonijevim životopisima 12 rimskih careva i vjeruje da nadopunjuje njegovo djelo. Uzori su mu Salustije i Plutarh. Iz djela je teško izvući pouzdanije obavijesti, ali je jedinstveno u realističnom prikazu ratne i državničke djelatnosti te obiteljskog života Karla Velikog. Preuzimajući mišljenje Izidora iz Seville, Einhard se ispričava što rane godine Karlova prikazuje samo kao kompilator dostupnih izvora, tj. drži da je vrijednost njegova djela prije svega u izvješću o događajima što ih je promatrao kao očevidac.
Nastavljači, svećenici, u životopisima vrlo površno obavještavaju o onome što se uistinu dogodilo jer im je nakana pisati po uzoru na antičke i kršćanske predaje o životima svetaca. U 12.st. nastaju nove teme ; križarski ratovi, velikaške obitelji , kneževski teritoriji, gradovi. Javljaju se pjesme koje veličaju mitske junake i određene događaje. Historiografska djela i kronike javljaju se na pučkim jezicima. Javljaju se nova tumačenja. Gradovi , dinastije, novi teritoriji trebaju svjetovnu povijesnu legitimaciju o svojim korijenima. Pisci stvaraju vlastite mitove o kontinuitetu dinastija, gradova i teritorija.
BEDA VENERABILIS (ČASNI; 672 – 735) – bavio se kronologijom i prirodnim fenomenima. Njegovo je djelo mješavina kršćanske i antičke baštine. «Crkvena historija naroda Angla» ističe se pouzdanim kronikama i podacima o crkvenom životu i općoj kulturi Angla, a opisuje i živote opata svoga samostana. Dao je temelj uskrsnim tablicama. Povijesna događanja su moralni primjeri za pouku potomstvu o kršćanskim vrlinama i Božjem zahvatu. Drži da se obavijesti o prošlosti ne mogu svesti na kompilacije i prepisivanje dijelova starijih historija ili kronika nego da je moguće vlastito ispitivanje. Zato nastoji razlučiti glasine i legende od neospornih činjenica te sustavno traži izvore i u djelo uključuje isprave i pisma. Smatra da je dužnost historiografa prikazivati događaje istinito i nepristrano. Nastavljači «Historije» su anglosaski kroničari koji pišu pučkim jezikom.
