ponedjeljak, 15. kolovoza 2011.

GAJ SVETONIJE TRANKVIL


GAJ SVETONIJE TRANKVIL ( 70-122 po.Kr.) – njegovi životopisi careva od Cezara do Domicijana imaju osrednju književnu vrijednost. Pripovijeda o javnom i osobnom životu, fizičkom izgledu i značaju careva, sitnicama iz svakodnevnice, intrigama. Stvara obrazac kojega se drže srednjovjekovne, a i kasnije biografije.

Biografsko djelo Dvanaest rimskih careva autora Gaja Svetonija Trankvila, svojim naslovom upućuje na njegov sadržaj, živote prvih rimskih careva od Julija Cezara do Domicijana. Uz velika djela tih careva i njihovih suradnika ili protivnika, saznat će se mnogo o njihovom svakodnevnom životu, zabavama na dvoru, spletkama, urotama i osudama. Takvo što mogao je zapisati samo netko tko je imao uvid u najtajnije carske arhive, a upravo je to Svetonije imao. Kao tajnik cara Hadrijana imao je pristup prvim izvorima. Iskoristio je svoj položaj i ostavio nam djelo koje nam omogućuje uvid u pravi život careva.

Nažalost, nema mnogo podataka o samom autoru. U svojem je djelu na nekoliko mjesta dao podatke iz kojih se nešto može zaključiti o njemu i njegovoj obitelji. U životopisu cara Nerona (54. – 68.) spominje da se za njegove mladosti (adulescente me), dvadeset godina iza Neronove smrti (88.g.) pojavio kod Parta lažni Neron. Na drugom mjestu, u životopisu Domicijana (81. – 96.) opet se prikazuje kao sasvim mlad čovjek (adulescentulus) koji je prisustvovao u Rimu jednom prizoru u vezi s Domicijanovim utjerivanjem židovskog poreza. Također, spominje svog oca Svetonija Leta, koji je kao tribun 13. legije (i to tribun iz viteškog staleža) sudjelovao u bitci kod Bedrijaka u travnju 69.g. na strani cara Otona. Spominje i svog djeda koji je bio u dobrim odnosima s ljudima na Kaligulinu dvoru te da je živio kad je Svetonije bio dječačić. Iz tih se podataka zaključuje da se Svetonije rodio oko 70. g. i to u Rimu te da je bio iz viteške obitelji. Iz kasnijeg života saznajemo da se dopisivao s Plinijem Mlađim, koji je bio desetak godina stariji od njega (61./62. – oko 113.) Plinije je bio mecena svog vremena, ugledan u političkim i književnim krugovima te konzul i carski namjesnik u Britaniji. Pomagao je talentirane ljude novcem i zagovorom kod cara Trajana. Ostalo je sačuvano mnogo njegovih pisama najraznovrsnijeg i zanimljivog sadržaja. Među tim pismima ima ih nekoliko koja su upravljena Svetoniju ili ga Plinije u njima spominje. Iz dva pisma prve knjige, koja su pisana oko 96.g. vidi se da su već tada dvojica Rimljana bili dobri prijatelji. Svetonije tada moli Plinija da mu svojim vezama izradi odgodu neke parnice, jer je sanjao san, koji ne sluti na uspjeh. Iz ovoga se vidi da se bavio odvjetničkim poslom te da je bio pomalo praznovjeran i vjerovao u snove, znamenja i čudesa. U sljedećem pismu Plinije opisuje Svetonija kao profesora gramatike i retorike, a u pismu iz 105.g potiče ga da već jednom izda svoje djelo, koje je Plinije odavno najavio i svi ga nestrpljivo iščekuju. Ne zna se koje je to djelo bilo. U pismu iz 112.g. Plinije moli cara Trajana da Svetoniju Podijeli ius trium liberorum, tj. pravo koje obuhvaća velike povlastice koje dobivaju roditelji troje djece. Plinijevom smrću 113.g. nestaju vijesti o Svetoniju. Iz kasnijih izvora saznaje se da se sprijateljio s Gajem Septicijem Klarom, pretorijanskim prefektom cara Hadrijana od 119. do 121.g. Moguće je da je na njegovu preporuku Svetonije dobio visoku i odgovornu službu na dvoru cara Hadrijana. Naime, postao je tajnik careve kancelarije (magister epistularum) gdje je vodio carevo dopisivanje i bio čuvar carskog arhiva. To je mjesto bilo veoma važno za njegov rad na biografijama careva, jer su ondje bili pristupačni arhivi i dokumenti do kojih inače ne bi mogao doći. Međutim, dosta brzo izgubio je to mjesto. Car Hadrijan ga je 121. g. otpustio zajedno s Septicijem Klarom, a kao razlog se navodi da su se za careva boravka u Britaniji preslobodno vladali prema carici Sabini. Posljednji period Svetonijeva života bio je veoma plodan te se spominje još i za vrijeme vladanja Antonina Pija (138. – 161.) Umro je oko 130./140. g.

Kao pisac, Svetonije je razvio široku djelatnost na području povijesti i starina. U svoje je vrijeme bio ono što je pred kraj Republike bio Varon. Pisao je na latinskom i grčkom. Spominje se velik broj njegovih djela: o kraljevima tri knjige (kraljevi Europe, Azije i Libije), o Ciceronovoj politici, o igrama Grka, o državnim službama u Rimu, o rimskim svetkovinama, o rimskoj godini, običajima, odjeći i obući, o grčkim pogrdnim riječima, i veliko djelo Prata (Livade) u najmanje 9 knjiga. Od svih tih radova, nažalost, nije se ništa sačuvalo, ali zna se da su se u antici mnogo čitala i upotrebljavala. Ono što je sačuvano su dva djela: De vita Caesarum i De viris illustribus. Prvo je sačuvano u cjelosti, a drugo samo neznatan dio. Znameniti ljudi ili De viris illustribus opisuje Rimljane, koji su se istaknuli u književnosti. Djelo je podijeljeno u 5 kategorija: 1. pjesnici, 2. govornici, 3. povjesničari, 4. filozofi, 5. gramatičari i retori. Izašlo je u za vrijeme Plinijeva života i nije obrađivalo žive ljude. Sačuvan je veći dio zadnjeg kategorije De grammaticis et rhetoribus, kao i životopisi pjesnika Terencija, Horacija i Lukana.

Najvažnije djelo svakako je De vita Caesarum, ili u našem prijevodu Dvanaest rimskih careva. Djelo je dovršeno i izdano u vrijeme njegove službe tajnika na carskom dvoru (oko 121.g). Posvećeno je Gaju Septiciju Klaru, no posveta je zajedno s prvim stranicama izgubljena. Djelo obrađuje život prvih dvanaest careva od Julija Cezara do Domicijana, i podijeljeno je u 8 knjiga: prvih 6 sadrži po jedan životopis od Cezara do Nerona, a zadnje dvije knjige po tri kraća životopisa: 7. knjiga životopise Galbe, Otona i Vitelija, 8. Vespazijana, Tita i Domicijana. Tako, ova knjiga obrađuje jedno veće i važnije razdoblje rimske povijesti koje je bogato sudbonosnim događajima od svjetske važnosti. No, čitajući knjigu nećemo saznati o tim velikim događajima jer ovdje nema govora o Cezarovom osvajanju Galije, ni o građanskom ratu Cezara i Pompeja, Augusta i Marka Antonija, ni o Tiberijevim naporima za dobru upravu...Pisac svojim čitateljima pak, želi dati nešto što će ih više zanimati od velikih povijesnih događaja, a to su zanimljivi podaci, priče i anegdote iz javnog života te još više iz privatnog života careva. Pisac želi dati najviše podataka o pojedinom caru i zato najprije pripovijeda o njegovu rođenju i precima, zatim o njegovim tjelesnim osobinama, kućnim navikama, vrlinama i manama, zatim o službama koje je vršio, zakonima i uredbama koje je uveo, o ratovima koje je vodio, te o znamenjima, proročanstvima i snovima iz kojih se moglo naslutiti carevo rođenje, njegova vlast i vrijeme i način smrti. Svi su ti podaci izneseni na neobično pregledan način. U jednom poglavlju čitatelj može saznati koliko je car imao žena i djece ili koliko je puta jeo na dan, u drugom koliko je ratova vodio, a u trećem kakva je dobra djela učinio.

Ako pogledamo slična takva djela, vidimo da je Svetonije obradio otprilike isto razdoblje kao i Tacit, njegov suvremenik (55. – 117.) u svoja dva djela Anali i Historije gdje je obuhvatio rimsku povijest od Augustove do Domicijanove smrti (14. – 96.). Tacitova djela pokazuju kakvu je dramu od tog prvog razdoblja rimskih careva mogao stvoriti čovjek, koji je uspio prodrijeti u dušu vladara, vremena i ljudi. Može se postaviti pitanje zašto je Svetonije obradio isti predmet kao i Tacit te je li mu htio konkurirati? No, jasno je da to nipošto nije tako jer Svetonijev rad nije isti kao Tacitov: on nije htio pisati povijest kao Tacit, već samo životopise careva. Biografija je tad bila posebna književna vrsta, koja se ne smije miješati s poviješću. Ali, Svetonijeva biografija nije ni onakva kakva se susreće kod Plutarha (46. – 120.) koji je u Usporednim životopisima opisao životopise 46 uglednih Grka i Rimljana koji su umjetnički obrađeni. Dakle, Svetonijevi Carevi nisu povijest kao Tacitovi Anali i Historije, a nisu ni umjetničke biografije Plutarha, te su zato uvijek bili izloženi napadajima kritičara. Spočitavaju mu da to nisu zaokružene cjeline, stvorene po harmoničnom planu te da u njima nema jedinstvene kronologije. Ličnost više puta kao da stoji izvan vremena i prostora. Kritičari kažu da su to samo bezbroj pojedinih slika i sličica, koje su nanizane kao u kakvom albumu, poredane po određenim kategorijama i rubrikama, ali nema jedinstvene slike pojednine ličnosti. Svetonije je bio marljiv sakupljač i savjestan klasifikator činjenica, ali nije bio umjetnik, koji bi stvaralačkom snagom stvorio sliku ličnosti. Međutim, mora mu se priznati da je gotovo svaka od tih činjenica neobično zanimljiva, a čitavo djelo dragocjeno. U prvom redu vrijedan je materijal koji je došao iz izvora prve ruke. Ono što se autoru prigovara je to što je upotrebljavao nepouzdane izvore koji su nastali iz mržnje ili želje za senzacijom i skandalom. Može mu se prigovoriti ovo ili ono, no ostaje činjenica da je svojim djelom ispunio potrebu svog vremena: ljudi su željeli takvu zanimljivu i zabavnu lektiru iz života velikih ličnosti. Njegov utjecaj se može pratiti do srednjeg vijeka. Neki od njegovim nasljednika su Marije Maksim, koji je napisao životopise od Nerve do Elagabala, zatim Aurelije Viktor, koji je napisao 'Knjigu o carevima' od Augusta do 360. g., te šest pisaca koji su sastavili Historia Augusta, biografiju careva od Hadrijana do Numerijana (117. – 284.). U srednjem je vijeku Einhard po uzoru na Svetonija napisao latinsku biografiju Karla Velikog (Vita Caroli Magni).


Nema komentara:

Objavi komentar