ponedjeljak, 15. kolovoza 2011.

KORNELIJE TACIT


KORNELIJE TACIT ( 55 –120 po.Kr.) – napisao je biografiju «Agrikole» (njegovog tasta), izrađuje etnografski opis Germanije da bi Rimljane upoznao sa barbarima. Idealizira priprost život barbara, i suprotstavlja ga pokvarenosti rimskoga carstva. Napisao je «Annales» i «Historiae». Pojam historia u množini se pojavljuje u smislu pripovijesti o nepovezanim događajima kojima je autor prisustvovao ili o njima doznaje iz pouzdanih izvora. Pojam anali pokazuje da je riječ o prošlosti. Povijesna zbivanja usmjerava sudbina, a pojedinačni događaji ovise o ljudskim strastima. Svoju znamenitu izjavu da želi pisati bez ljutnje i pristranosti (sine ira et studio) ne provodi u praksi. Po dramatičnoj snazi i umjetničkom oblikovanju spada u najveće književne antike.

1. ŽIVOT

Kornelije Tacit jedan je od najvećih rimskih povjesničara čije ime ni danas nije zaboravljeno. Iako je veoma značajan historiograf, u tome ga nadmašuje njegov književni opus. Još i sada ne može se sa sigurnošću napisati njegov pranomen. Autori se dvoume između Publije i Gaj. O Tacitu postoje samo rijetka svjedočanstva od njega samoga ili njegovih suvremenika, tako npr. iz jednog pisma Plinija Mlađeg može se zaključiti okvirna godina Tacitova rođenja, 55. godina. Godina njegove smrti također se ne može sa sigurnošću ustvrditi. Čini se da je još bio živ za Hadrijanova stupanja na vlast 117. godine, ali je isto tako sigurno da nije doživio 120. godinu. Ženidba kćeri Gneja Julija Agrikole, veoma značajnog državnika i vojskovođe, utjecala je na njegov i privatni i politički život. Uz njegovu pomoć Tacit je započeo svoje političko djelovanje. Preturu je obavljao 88. godine, nakon čeka na nekoliko godina odlazi u Galiju. Za vrijeme Trajana zastupao je stanovnike provincije Afrike protiv njihova bivšeg namjesnika optuženog za korupciju. Od 112. do 113. godine prokonzul je provincije Azije.

2. KNJIŽEVNO STVARALAŠTVO

Tacit je ostavio značajna književna djela koja se i danas iščitavaju i proučavaju. Najznačajnija su:

Dialogus de oratoribus – rasprava o uzrocima propadanja govorništva u doba carstva. Za ovo djelo se dugo vremena smatralo da je njegovo prvo djelo, ali u novije vrijeme prevladava mišljenje da je djelo napisano tek oko 100. godine.

Germania ili De origine et situ

Djelo Germania je kratko etnografsko djelo nastalo oko 98. godine.

U tom djelu, koje se sastoji od općeg i posebnog dijela, Tacit opisuje Germaniju i brojna germanska plemena koja tamo žive. Također opisuje običaje i svakodnevni život Germana. Ističe jednostavnost i moralnost Germana nasuprot dekadenciji i pokvarenosti Rimljana; njihov strogi obiteljski život, vjernost i odanost, njihovu hrabrost u ratu i težnju za slobodom. Govori i o njihovim manama; ljenčarenju kad nije rat, ovisnost o kockanju i pretjeranom pijenju piva.

Tacit vjerojatno sam nikada nije bio u Germaniji nego je podatke dobivao od rimskih vojnika i trgovaca koji su bili tamo.

De vita et moribus Iulii Agricolae

Djelo je nastalo iste godine kada i Germanija. U njemu je opisao život svoga tasta, rimskog vojskovođe i namjesnika Britanije, Julija Agrikole. Ujedno je u tekstu opisao i samu Britaniju.

Historiae

Djelo nastalo između 100. i 110. godine predstavlja jedno od većih povijesnih djela. U djelu od dvanaest (ili četrnaest) knjiga Tacit u analitičkoj metodi iznosi događaje od 69. do 96. godine. Do danas su sačuvane samo prve četiri knjige, dio pete i neki fragmenti. Na temelju tih sačuvanih dijelova upoznati smo s Tacitovim viđenjem Galbine kratke vladavine (68.-69.), građanskih ratova i Titova pohoda na Jeruzalem oko 70. godine.

3. ANALI

Tacit je u djelu Historie nagovijestio da će opisati sebi bližu povijest, ipak odlazi dublje u prošlost i piše svoje posljednje i najveće djelo Annales. Izvorno ime djela je Ab excessa divi Augusti, a od renesanse djelo se naziva Annales. To je epsko povijesno djelo uglavnom pisano u analitičkoj formi. Obuhvaća razdoblje od 14. (Augustova smrt) do 69. (Neronova smrt) godine.

Vjerojatno je da se sastoji od osamnaest (moguće šesnaest) knjiga. Do danas su sačuvane prve četiri knjige, dio pete, čitava šesta, dio jedanaeste, od dvanaeste do petnaeste knjige i prvi dio šesnaeste.

Većina autora dijeli Anale u tri dijela – teorija o heksadama. Ta teorija podrazumijeva da se Anali sastoje od osamnaest knjiga te da svakih šest knjiga tvore cjelinu unutar cjeline. Prema tome, prvih šest knjiga su o Tiberiju, drugih šest, ikako ih je malo sačuvano, govore i Klaudijevom carevanju, a treća heksada je Neronova.

Nakon kratkog uvoda u kojem je objasnio političke promjene od vremena kraljeva do Augustova stupanja na vlast, Tacit djelo započinje iznošenjem Augustove smrti i Tiberijeva preuzimanja vrhovne vlasti.

Tiberijeva heksada

U prvoj heksadi, koja obuhvaća događaje u vrijeme Tiberijeve vladavine (od 14. do 37. godine) Tacit priča i o vanjskim i o unutarnjim poslovima carstva i događajima u gradu. U djelu razotkriva carevu osobnost, njegov zatvoren i sumnjičav karakter. Opisuje uspon i pad perfekta Sejana (pogubljen je zbog planiranja zavjere protiv Tiberija). U isto vrije Germanik postiže uspjehe u Germaniji. U prvoj heksadi opisuje se i pobjednički rat u Africi, te ugušenje pobune germanskih plemena. Prva heksada završava Tiberijevom smrću i kratkom ocjenom njegove osobe, života i vladavine.

Klaudijeva heksada

U drugoj heksadi Tacit prikazuje Klaudijevu vladavinu. Heksada započinje 47. godine i završava 66. kada Neron vlada već dvanaest godina. Kroz sačuvane dijelove događaja od 47. godine pa sve do godine Klaudijeva umorstva (54. godina) Tacit nam daje sliku Klaudija kao slabića kojega kontroliraju žene. Prva od njih je Mesalina koju je dao ubiti, vjerojatno zato što je saznao da ga je varala. Druga je bila Agripina, ujedno i Klaudijeve nećakinja. Preuzela je moć u svoje ruke i navela je cara da posvoji njena sina iz prijašnjeg braka, Nerona. Klaudija je otrovala, te je na prazno prijestolje postavila svog sina.

Zanimljivo je Tacitovo određenje Agripine. Prvo je određuje kao Germanikovu kćer, zatim kao Klaudijevu ženu i naposljetku kao Neronovu majku.

Neronova heksada

Ovu heksadu čini zadnjih šest knjiga. U središtu heksade nalazi se Neronov lik. Prvobitno je bio pod utjecajem majke, a zatim pod utjecajem učitelja Seneke.. Iako ga je Seneka pokušavao dovesti na pravi put, Neron se «otima» njihovu utjecaju i pokazuje svoje «pravo lice». Počinje vladati u maniri helenističkih vladara, potpuno se okreće raskalašenim zabavama i raznim igrama.. Godine 59. naredio je ubojstvo vlastite majke, a uskoro počinje ubijati i svoje savjetnike. Seneka se u strahu za vlastiti život potpuno povukao iz javnog života, a Neron se potpuno prepustio poroku i nemoralu. Njegovo ponašanje izazvalo je nemir u višim krugovima, te se oko Gaja Pizonija okupila skupina urotnika koja ga je željela ubiti. Neronova heksada završava otkrivanjem urote te je mnogim urotnicima naređeno da si oduzmu život.

3.1 KARAKTERISTIKE DJELA

Kada kažemo za neko djelo da je analističke strukture to znači da se događaji kronološki nižu iz godine u godinu. Vrlo je važno da događaji jedne godine završe prije nego što druga počne. Na početku svake godine navodi se ime konzula koji djeluje nakon čega obično slijede postupci careva i plemstva, odluke senata, zbivanja u Rimu itd. Toj analističkoj koncepciji Tacit je dosljedniji u Historijama, nego u Analima. Već nakon druge knjige Anala Tacit pokazuje sklonost preraspoređivanju događaja. Slaže povijesnu građu poprilično slobodno. Raspoređenost po knjigama i njihovi završeci ne mogu se objasniti analističkom metodom, već se objašnjavaju Tacitovom potrebom da određene događaje naglasi i tako uputi čitaoca.

Prva heksada drži se analističkog principa i u njemu nema preklapanja događaja iz godine u godinu. U onome što je ostalo od druge heksade vidi se da Tacitovo pisanje polako gubi čvrstu strukturu. Riječ je uglavnom o dvostrukim intrigama i Mesalininoj razvratnosti, a treća heksada je u potpunoj suprotnosti prvoj. U njoj se Tacit više ne drži kronološkog slijeda i analistička kompozicija je razbijena. Povijesna kritika priznaje Tacitovu vjerodostojnost i smatra ga se jednim od rijetkih antičkih autora koji se trudio pisati provjerene i istinite činjenice, te je nastojao navesti njihov izvor.

U prvih šest knjiga Anala Tacit od izvora navodi Plinija Starijeg. Pretpostavlja se da se služio i djelima Korbulona, Kluvija, Rufe i Fabija Rustike. Također su mu bili dostupni podatci iz službenih spisa senata. Koristi se memoarima Agripine Mlađe, a pristup je imao i govorima nekih careva, posebice Tiberija.

3.2 VAŽNE LIČNOSTI U ANALIMA

3.2.1 SENEKA

Seneka je rođen 4. godine pr. Kr. u Kordobi u rimskoj provinciji Hispaniji, a već ga je od malih nogu zainteresirala stoička filozofija. Njegov je otac Anej Seneka Stariji bio veliki govornik koji je svom sinu nastojao dati što bolje obrazovanje. Stoga još u Senekinom djetinjstvu njegova se obitelj preselila iz Hispanije u Rim i tamo se on kao mladić obrazovao za odvjetnika. Seneka piše filozofske spise čija je poruka do danas ostala jasna i razumljiva, piše i mračne i snažne tragedije, te satiru o Klaudijevoj apoteozi. Ostao je zapamćen u rimskoj povijesti kao savjetnik cara Nerona. Prvi se put spominje u Analima kada ga novopečena vladarica Agripina opoziva iz osmogodišnjeg progonstva, isposlovavši mu preturu i stavivši ga za učitelja svojemu sinu Domiciju budućem Neronu. Nakon tog podatka ne znamo što se s njim događa, sve do početka 13. knjige kad je jasno da s početkom Neronove vladavine Seneka profesor postaje carev savjetnik. I to je razdoblje kada se čini da je Agripinin utjecaj poguban po Nerona, pa Seneka, zajedno s pretorijanskim prefektom Burom, pokušava držati mladića na «pravom putu» i što dalje od nje. Ali Neron je majčine prijetnje previše primio srcu, pa nakon neuspješnog pokušaja ubojstva, zove Seneku i Bura da ga savjetuju što činiti. Nakon početnog šoka Seneka ne samo da se nepobuni, nego još i predloži poslati nekoga da je „dokrajči“; i tom jedva razumljivom slabošću obilježeno je njegovo doticanje moralnog dna. No, izgleda da Tacit ne prestaje misliti dobro o Seneki, koji sve više gubi na svojemutjecaju kod Nerona, a pogotovo s Burovom smrću kada kaže da je vrlina bila, tako reći lišena jednog od svojih roditelja. Iako se Neron pravi ljubazan prema njemu, Seneka se na kraju 14. knjige mudro povlači iz političkog i, uopće, javnog života Rima.

Seneku su na povratku iz Kampanije, za vrijeme večere sa ženom i dvojicom prijatelja, zatekli vojnici s tribunom Gavijem Silvanom, poslanim od cara da ga optuži da je upleten u Pizonovu urotu. Seneka to zaniječe, a Tribun to prenosi caru, u prisutnosti njegovih poročnih savjetnika Popeje i Tigelina, na što ga Neron sumnjičavo propitkuje i primivši niječan odgovor, šalje ga natrag da Seneki zapovijedi umrijeti. Teška srca ovaj prvo svraća do prefekta Fenija Silvana po savjet, no nitko nema hrabrosti suprotstaviti se Neronovoj zapovijedi.

Seneka u maniri istinskog filozofa stoika prihvaća neumoljivu sudbinu i zatraži svoju oporuku, što mu centurion ne pusti. I onda, umjesto da prijatelji tješe njega kojemu je umrijeti, on ih nježnim prijateljstvom, stoičkom doktrinom i zdravim logiciranjem otima tuzi. No, opraštajući se sa ženom ne može više suzdržavati emocije i rastužen je moli da ne tuguje previše i da ga se sjeti, na što ga ona, jednako ucviljena, uvjerava da želi s njim podijeliti njegovu sudbinu smrt. Seneka nerado pristaje, a i to samo zato što se boji Neronove osvetoljubivosti prema onoj koja ostaje iza njega. Istim su si mačem prerezali žile, ali onda Seneka zatraži da ih odvoje kako ne bi previše patili gledajući jedno drugo kako se muči umiranjem. No, iznenađujuće oprezan Neron u brizi za svoju (ne) popularnost zapovjedio je da se spriječi Paulinina smrt. Ona će poživjeti još nekoliko godina u neutješnoj tuzi za mužem. Kako je Seneki krv slabo tekla, uzme otrov koji isto ne djeluje i tek ga para kupaonice uguši. Pogreb mu bješe bez ikakva sjaja, što je već davno bio odredio.

Na kraju ostaje samo zaključak kako je Seneka, kao filozof protivnik tiranije, odgojio despota, koji je postao sinonimom za apsolutističkog, razvratnog, podlog i umobolnog vladara, ubojicu majke, žene, brata pa na kraju i njega samoga.

3.2.2 LUKAN

Lukan je bio Senekin nećak, također iz Kordube u Hispaniji. Bio je talentiran pisac, ali je sačuvan samo njegov nedovršen povijesni ep u 10 knjiga - Pharsalia ili De bello civili u kojem je opjevao rat između Cezara i Pompeja. Tacit će ga navesti kao jednog od sudionika Pizonove urote, u koju se uključuje iz osobnog i pomalo sebičnog razloga: Neron mu je zabranio izdavati stihove iz «profesionalne» ljubomore. Kada su počeli zatvarati suučesnike, a među ostalima i njega, dao se zavesti lažnim obećanjima da će mu biti oprošteno ako dopuni popis urotnika, na što on spomene svoju majku Aciliju. Na sreću, majka mu je izbjegla smrtnu opasnost, jer se usred mnoštva optuženika u potpunosti izgubila iz vida. U idućoj će Tacit ukratko opisati sudbinu njegova oca, Senekina brat, kojeg su lažno optužili s krivotvorenim pismom, kao za dokaz zapečaćenim Lukanovim prstenom, kada je htio naslijediti sinovljev imetak. Lukan se ne uklapa baš u ovaj niz časnih smrti, jer njegova smrt nije baš ničim izazvana ipak je sudjelovao u Pizonovoj uroti, a i pri suočavanju s opasnošću nije postupio najčasnije bio je spreman žrtvovati vlastitu majku; no, ipak je na samom kraju smogao snage dostojanstveno umrijeti.

3.2.3 PETRONIJE

Tacit u »Analima« (knjiga 16, glava 17 i dalje) spominje Tita Petronija Nigera, koji je bio konzul oko 62., a 66., po Neronovoj zapovijedi, izvršio samoubojstvo; ovaj je Petronije, vrlo vjerojatno (mada ne i posve sigurno), identičan autoru »Satirikona«. Nadimak (cognomen) "Arbitar", koji susrećemo u rukopisima »Satirikona«, možda upućuje na Tacitova Petronija, koji je zbog svog ukusa i sofisticiranosti bio Neronov elegantiae arbiter, "autoritet za eleganciju".

Tacit nam daje na uvid skicu njegova karaktera i položaja u društvu, u potpunosti ignorirajući Petronijev književni rad. Opisuje ga prvo kao čovjeka koji je dan provodio u spavanju, a noć u zabavama, i čudi se kako se proslavio, za razliku od drugih ljudi, neradom i rasipnošću, i, umjesto da ga drže rasipnikom, još je bio smatran znalcem u raskoši erudito luxu. Otuda općepoznata Petronijeva titula arbiter elegantiae. Ali, Petronije se kao prokonzul u Britaniji, i kasnije, kao konzul pokazao izuzetno marljivim, odgovornim i nadasve doraslim svojim zaduženjima, što mu je i sam Tacit, makar nerado, prisiljen priznati. Zbog velikog ugleda koji uživa kod Nerona i u njegovu krugu, zamjera se Tigelinu, koji ne oklijeva potplatiti njegova roba da svjedoči o Petronijevu prijateljstvu sa Scevinom, jednim od sudionika Pizonove urote. Uvidjevši bezizglednost svojega položaja, Petronije ne uspijeva doći do Nerona da se opravda, pa, zadržan kod Kume, odabire smrt. Njegovo je samoubojstvo jedinstven primjer u Tacitovu djelu: prereže žile, ali ih po volji privezuje i provodi vrijeme u lakoj zabavi I ugodnom razgovoru s prijateljima koji recitiraju šaljive pjesmice.

U oporuci postupi po svojoj volji, ignorirajući običaj ostavljanja svojine moćnicima taj posljednji, sramotni čin laskanja kojemu su mnogi popustili. Još se naruga Neronu poslavši mu zapečaćeno pismo o svim njegovim Neronovim gnusnim općenjima, nakon čega razbija prsten, poučen lošim iskustvom Lukanovim, da ne bude sredstvom nečijeg upropaštenja. I potom umre.

3.2.4 PARNICA

«Pošto poubija tolike znamenite ljude, Neron htjede najposlije istrijebiti i samu vrlinu, smaknuvši Trazeju Peta i Bareju Sorana.» Glavni lik ove posljednje zatvorene epizode Anala je Publije Klodije Trazeja Pet, potomak ponosnih Rimljana i pravi predstavnik senatorskog staleža, čija uloga u djelu nije samo povijesna, već je i duboko simbolična.

Tacit ukratko objasni zašto je optužen: kako je Trazeja demonstrativno napustio senat nakon Agripinina umorstva, kako se nikad nije osobito oduševljavao Neronovim pjesničkim umijećem, kako je spasio od smrtne osude senatora koji se narugao caru i još se dodaje da namjerno nije prisustvovao Popejinu sprovodu.

Podli Tigelinov zet Kosucijan Kapiton dodatno je raspirivao Neronovu mržnju iz čiste zlobe, ali i osobne štete, koju mu je nanio Trazeja. Odlazi tako daleko u svojoj tiradi protiv Trazeje da ga uspoređuje s Katonom, a samog Nerona s Gajem Cezarom i bez pogovora zahtijeva akciju od Nerona. Na to Neron odobri podizanje optužbe i doda Kosucijanu kao tužitelja govornika Marcela Eprija. Istodobno je optužbu protiv Bareje Soran preuzeo na se rimski vitez Ostorije Sabin, i ovaj iz niskog, osobnog neprijateljstva. Optužnica je sadržavala sumnjivo prijateljstvo s Plautom i težnju za pridobivanjem provincije Azije, gdje je odradio prokonzulat.

Sve se to događalo za vrijeme dolaska Tiridata i armenskog poslanstva u Rim, čemu se Trazeji bez ikakva objašnjenja zabranilo prisustvovati. Nimalo zbunjen pravednik piše Neronu pitajući ga za optužbu i nudeći opravdanje, samo ako mu se pruži prilika. Neron, iznenađen tom iskrenom i hrabrom reakcijom, daje sazvati senat. Trazeju uznemireni prijatelji savjetuju za i protiv odlaska u senat i teško je odlučiti što bi moglo ispasti gore po nj. Mladi pučki tribun Lucije Junije Arulen Rustik hrabro nudi Trazeji da će se suprotstaviti odluci senata zatreba li. Trazeja odbija sa zahvalnošću i razumno se poziva na «srednji put», koji je sam slijedio i za kojeg smatra da ga i Arulen treba slijediti. Idućeg dana Trazeja se neće pojaviti na protiv njega i Bareje montiranom procesu, gdje će senatori sjediti u strahu, okruženi dvama naoružanim pretorijanskim kohortama. Prvo im kvestor pročita Neronov prijeteće opominjući govor, a zatim riječ uzima Kosucijan I nakon njega pobješnjeli Marcel, koji su tužbom protiv Trazeje obuhvatili i njegova zeta

Helvidija Priska, pa zatim I Pakonija Agripina. Nakon njih sa svojom neuvjerljivom tužbom ulazi Ostorije Sabin i dodaje joj novu: Soranova kći Servilija pitala je vračare za carev horoskop. Učinila je to iz mladenačke nepromišljenosti i straha za oca, ali Sabin daje događaju kobno i teško značenje. Uvode je pred senatore, i ona im bojažljivo kroz plač objašnjava okolnosti pod kojima je to učinila posvjedočujući djetinju ljubav i naglašava da njezin siroti otac nije ni za što od svega toga znao i da je sama kriva. Soran je prekida i brani i objašnjava da ne može i ne smije biti uključena u njegovu optužnicu, budući da nije ništa znala. No, optužba uvodi novog svjedoka protiv Bareje Sorana njegova klijenta Publija Egnacija Celera, koji se pretvarao da mu je prijatelj i stoik. Presuda je bila i predvidiva: Trazeji, Soranu i Serviliji bude dopušteno da izaberu kako umrijeti, Helvidija i Pakonija osude na progonstvo, dok Montan bi pomilovan. A tužitelji su za svoj trud primili bogate nagrade. U pretposljednjem pasusu Anala nam Tacit pruža idiličnu sliku Trazeje koji šeće po svom vrtu u predvečerje istoga dana te kako u brojnom društvu prijatelja mirno čeka smrtnu presudu Lošu vijest mu donosi prijatelj Domicije Cecilijan, na što se društvo rasplače i Trazeja, kao I Seneka prije njega, tješi uplakane prijatelje i šalje ih kućama. Umiruje ženu Ariju, koja želi umrijeti s njime, i nagovara je da ostane pružati kćeri Faniji jedini preostali oslonac. Čuvši da mu je zet samo prognan, spokojan dočeka mučnu smrt.

Nema komentara:

Objavi komentar