ponedjeljak, 15. kolovoza 2011.

KSENOFONT


KSENOFONT (430 – 355 pr.Kr.) - Tukididov nastavljač, u «Helenskoj historiji» piše o zbivanjima od 411.pr.Kr. gdje je Tukidid stao. Prikaz je površan , a sustavnoj kritičnosti nema traga. Poznat je po memoarima «Anabaza» o tome kako je vodio grčke najamnike u vojsci perzijskog vladara Kira Mlađeg iz Azije u Grčku i predao ih Spartancima. Bio je štovatelj aristokratske Sparte, i stoga nije mogao kritično pisati o događajima. Napisao je «Kirupediju» - zbirku priča u kojoj veliča perzijskog cara Kira Starijega.


Ksenofont je rođen oko 430. g. pr. Kr. U atenskoj demi Erhiji. Potekao je iz aristokratske obitelji koja je politički bila naklonjena neprijateljskoj državi Sparti, a protiv demokratskog uređenja Atene. Na Ksenofontov život i književni rad snažno su se odrazila zbivanja 5. st. pr. Kr., odnosno politički sukobi iz kojih je nastao Peloponeski rat, te međugrčki i grčko – perzijski vojni obračuni. U mladosti se družio s atenskim filozofom Sokratom kojeg je poštovao, što možemo zamijetiti iz činjenice kako Sokrat zauzima glavno mjesto u nekolicini Ksenofontovih filozofskim zapisima. Iako je Ksenofont cijenio svog učitelja, pri donošenju jedne od najvažnijih životnih odluka nije ga poslušao. Neslaganje s atenskom politikom, građanski rat i nesigurne prilike navele su ga na nagovor prijatelja Beoćanina Proksena, da se pridruži vojsci Kira Mlađeg protiv Kirova brata Artakserksa, tadašnjeg perzijskog kralja. Postoji anegdota kako mu je Sokrat savjetovao neka u vezi s odlukom o putovanju upita za mišljenje Delfsko proročište. Ksenofont nije u potpunosti poslušao savjet, nego je umjesto da upita da li da krene u Aziju upitao kome da prinese žrtvu kako bi si osigurao siguran povratak. Sudjelovanje u ovom pothvatu promijenilo je Ksenofontov život. Nakon poraza Kirove vojske i Kirove smrti 401. g. pr. Kr. u bitci kod Kunakse, Ksenofont je stao na čelo grčkih plaćenika te ih kroz Mezopotamiju, Armeniju i južnu Anatoliju sretno doveo do Trapezunta na obali Crnog Mora. Nakon dolaska Spartanaca u Anatoliju, na čelu s vojskovođom Tibronom, te nakon njihova preuzimanja Kirove trupe, Ksenofont se kao plaćenik pridružio njihovoj vojsci.

O njegovom sudjelovanju u pohodima koja su uslijedili ne zna se mnogo, ali se zna da je odigrao važnu ulogu u svrgavanju Tibrona s vlasti. Spatanski kralj Agiselaj, kojem se Ksenofont divio i pratio ga na svim njegovim putovanjima, nakon vojskovođe Derkilida zauzeo je Tibronovo mjesto. Zajedno su sudjelovali u bitki protiv rodnog grada Atene, na strani Sparte, u bitki kod Korneje. Zbog tog čina Atenjani su ga kaznili progonstvom.

O periodu nakon ne zna se puno, kao ni o čitavom njegovom životu. Glavni izvor podataka je Diogen Saertije. Spartanci su mu za nagradu poklonili imanje u Skiluntu u blizini Olimpije gdje je nastanivši se s obitelji živio sedamnaest godina. Kazna progona mu je navodno ukinuta 369. pr. Kr. kad su Sparta i Atena sklopile savez protiv Tebe. Nakon sloma spartanske moći napušta posjed i seli se u Korint gdje je poveo ostatak života. Nakon pomirbe s Atenom nekoliko je godina živio u svom rodnom gradu. Oba sina su mu služila u atenskoj vojsci. Brojni sačuvani enkomiji i epitafi u čast njegova sina Grila, dokaz su velike slave i priznanja Ksenofontova rada. Ksenofont je umro oko 355. g. pr. Kr. u Korintu.

2. Književno stvaralaštvo Ksenofonta

Ksenofont je u antici bio poznat i priznat prvenstveno kao filozof. Diogen Saertije uvrstio ga je u „Živote filozofa“ smatrajući njegova historiografska djela njegovom usputnom aktivnošću. Ksenofontova djela dotiču se i etičkih i filozofskih pitanja.

Njegov opus možemo razvrstati u tri kategorije:

a) Političko historiografski

b) Filozofski (tzv. „Sokratski“)

c) Didaktički spisi tehničkog sadržaja.

U antici nisu odvajali Ksenofonta – filozofa od Ksenofonta – povjesničara, no kronologija se ne može točno odrediti.

Ksenofontova djela:

a) Obrana Sokrata – govori o Sokratovu odgovoru pred sudom na optužbu kako kvari mladež i ne vjeruje u bogove koje propisuje država. Djelo završava autorovim primjedbama o procesu.

b) Gozba – opis fiktivne gozbe održane u kući bogatog Atenjanina Kalija i međusoban razgovor gostiju o tome čime se tko ponosi. Najveću pozornost pridobio je Sokrat sa svojim govorom o ljubavi, prvenstveno homoseksualnoj. Oštro se dijeli tjelesna ljubav od one uzvišene i nesebične duhovne ljubavi.

c) Hijeron ili Tiranin – fiktivni dijalog između pjesnika Simonida i sirakuškog vladara Hijerona o osobinama dobrog vladara i o njegovim obvezama.

d) O jahanju – didaktičko djelo o uputama i savjetima o konjaničkoj vještini postupanju s konjima.

e) O lovu – bavi se uzgojem lovačkih pasa, te o lovu.

f) Hiparh – koji govori o zapovjedniku konjice.

g) Prihodi o dohocima – Ksenofontovo posljednje djelo; ekonomski spis u kojem autor nudi rješenje za unapređenje privrede i smanjenje siromaštva.

Danas su nam najvažnija Ksenofontova historiografska djela:

a) Kirov pohod – opis Kirova puta u Malu Aziju. Pruža nam živopisan opis povijesnih događaja, a djelo obiluje detaljima vezanih uz etnografiju, geografiju i vojnu strategiju.

b) Kirov odgoj – sastoji se od osam knjiga koje pripovijedaju o životu Kira Velikog, osnivača perzijske države. Ove se djelo ponekad smatra i prvim povijesnim romanom.

3. Grčka povijest

Grčka povijest je Ksenofontovo najvažnije djelo koje je podijeljeno na sedam knjig a. Djelo obuhvaća razdoblje od Peloponeskog rata 411. godine pr. Kr. do bitke kod Matineje 362. g. pr. Kr. Tekst je pisan u nekoliko navrata. Prvi dio je kronološki nastavak nedovršenog spisa Tukidida, nastao je oko 393. g. pr. Kr. Drugi dio opisuje događaje od Peloponeškog rata do Antalkidina mira, a nastao je između 385. i 380. pr. Kr. Treći dio prikazuje zbivanja do bitke kod Matineje, napisan je između 362. i 354. g.pr.Kr. Ksenofont je u uvodnom djelu djelomično oponašao Tukididovu metodu iznošenja i datiranja događaja, način pripovijedanja, pristranost Sparti. Uvodnom rečenicom Ksenofont govori kako kronološki nastavlja Tukididov spis. Ksenofontova Grčka povijest je jedini tekst potpuno sačuvan, te je zbog tog razloga predmet prigovora pri neravnopravnoj usporedbi s njegovim prethodnikom. Ksenofont, za razliku od Tukidida koji naglasak stavlja na velike događaje, veću pozornost pridaje pojedincu. Nastoji objasniti političke događaje kroz likove vladara ili vojskovođe.

Ksenofont se prvi pozabavio problemom etike, moralno je osuđivao i iznosio svoje stavove. Pisao je vlastito mišljenje o pojedinom događaju ili osobi, iznosio brojne pohvale i pokude, dok je manje spominjao uzroke i dokazivanje. Pojedini su mu kritičari poput Niebuhra zamjerili što pridaje nedovoljno pažnje velikim i bitnim događajima dok je, s druge strane, vidljiva njegova subjektivnost i sklonost Sparti. Najviše je kritiziran zbog trećeg djela Grčke povijest, koji se ne nadovezuje izravno na Tukidida, u kojem su očiti autorovi osobni stavovi te zanemarivanje kronologije. Ksenofont se dobro služio metodom karakterizacije likova, odnosno umetnutim govorom, kojeg je uveo još Herodot. Veliku je pažnju pridavao detaljima i etičkoj sastavnici događaja. Često uspoređuje političke odluke gradova s djelovanjem pojedinca, te govori o tiraniji, pohlepi, nasilju i imperijalnim težnjama tadašnjih sila. Time pokazuje da se više osvrće na gore već spomenuti moral. Dokaz tome je Ksenofontov prikaz uhićenja Kinadona u Sparti u kojem upozorava da Spartanci nisu u stanju biti zaštitnici jednakosti i autonomije čitave Grčke, ako sami tako ne postupaju u vlastitom gradu. U primjerima bitaka i suđenja i komentarima na iste on pokazuje kako su pogreške u prevelikoj želji za vlašću dovele do propasti dviju sila, odnosno Sparte i Atene. Ksenofont također smatra da ta činjenica vrijedi i za Tebu. Prikazom događaja kod Matineje završava njegovo djelo, iznosi posljednje komentare, ističući razočaranost Spartom u koju je toliko vjerovao. Ksenofonta se ne smatra dostojnim Tukididovim nasljednikom, međutim bitno je reći da iako Ksenofont nije posjedovao Tukidiovu preciznost u opisivanju događaja, njegovo je djelo važno jer prikazuje drugu stranu Peloponeskog rata. On opisuje svakodnevnicu vojnog života, iznosi psihološku analizu vođa gradova, odnosno njihove postupke i odluke. Zbog svih tih razloga, djelo je lako razumljivo. Ksenofont je pisao čisto, poetički i jednostavno. Prijevod njegovog djela je zanimljiv po tome što su riječi na grčkom posve prihvatljive, dok je u hrvatskom jeziku bilo teže naći inačicu korištenih izraza. Koristio je ponavljanje riječi, što je u hrvatskom jeziku bilo neprihvatljivo, pa su se te riječi nastojale izbaciti i nadopuniti drugim izrazima i frazama. 7 knjiga

Nema komentara:

Objavi komentar