ponedjeljak, 15. kolovoza 2011.

ZNAČAJ HISTORIOGRAFIJE LATINSKOG KRŠĆANSTVA

Humanisti su uveli periodizaciju na stari, srednji i novi vijek. Kronološki, to je vrijeme od pada Zapadnog Rimskog Carstva 476.po.Kr. do početka otkrića novih zemalja oko 1500. To je doba religijskog i jezično – kulturnog jedinstva koje se zasniva na pismenosti na latinskom jeziku. Srednjovjekovna latinska historiografija se temelji na dvjema baštinama : antičkoj (pruža klasifikaciju oblika pojedinih književnih žanrova, pravila kompozicije i obrasce za ponašanje) i kršćanskoj ( utječe na sadržaj, svrhu i cilj pisanja o povijesti, na novo shvaćanje vremena i natprirodnog).

Rimljani su ostavili upute za pisanje povijesti, a židovsko –kršćanska baština učila ih je usmjerenju prema univerzalnoj povijesti. Uloga crkve je bila presudna u svim područjima života i književnošću su se bavili isključivo redovnici i svećenici. U historiografiji dolazi do spajanja kulture germanskih «barbara» s latinskim kršćanstvom.

IZIDOR iz Seville ( 560 – 636) – formulira osnovna obilježja «historiae» u enciklopedijskom djelu «Etymologiae» (obuhvaća znanja iz brojnih područja ljudskog života, a temelji se na kompilaciji antičkih djela). Historija je dio gramatike, a ona dio govorništva te razlikuje legendu i mit od historije. Smatra da je historia povijest o onome što se vidjelo i znalo kao istina. Smatra da je bitno uočiti sam događaj kao dio povijesnog spasenja, opisati ga i zapamtiti, ali ne i pouzdano ga istražiti i upoznati. Historiograf je kreativan samo kada piše na temelju vlastitog iskustva ; smatra izvješća kršćanskih autora iz prošlih vremena potpuno vjerodostojnim. Tada još ne postoji kritika izvora. Pojam historia ima više značenja : pouzdano znanje o određenim događajima, svjedočanstvo autora iz prošlosti, pripovijest o događajima i djelima ljudi i pojedini zbiljski događaji.

Cijeli srednji vijek, s određenim varijacijama u pojedinim razdobljima, preuzima Izidorovo mišljenje. Historije se razliku od fabula (pripovijedanje koje nije istinito), retoričkog argumenta ( nije istinit, ali je sličan istini) i poezije. Historija želi postići najveći stupanj istinita prikazivanja, ali se mijenjaju kriteriji za izbor «stvari koje su učinjene» jer je došlo do rasta broja svjedočanstava u crkvenim i svjetovnim ustanovama. Historiografi pišu nepovezane pripovijesti i ne raspolažu predodžbama o povijesnom tijeku. Njihov slijed događaja niz je primjera. Kronografi prikazuju istodobnost određenih događaja sinkronističkim tablicama.

Autori svetačkih životopisa nadahnjuju se Novim zavjetom, a djela ratnika slična su onima junaka Starog zavjeta. Istina o povijesnoj činjenici je odraz poznavanja Biblije, crkvenih otaca i antičkih spasitelja. U kasnoj antici postupno nastaje kršćansko shvaćanje o univerzalnoj povijesti spasenja koja obuhvaća čovječanstvo u očekivanju konačnog izvanvremenskog cilja. Povijest ima 3 točke : apsolutni početak stvaranja svijeta i čovjeka, početak kršćanstva i povijesnog spasenja s Kristovim utjelovljenjem te posljednji sud. Pisci se bave djelima i događajima kojima žele prikazati odnos Boga i njegova naroda.

Kršćanska periodizacija povijesnih zbivanja preuzeta je iz starozavjetne Danielove vizije o 4 carstva. Ta 4 carstva jesu : babilonsko, medijsko, perzijsko i makedonsko. Kasnije je Rimsko Carstvo posljednja faza nastala spajanjem perzijskog i medijskog u jedno. U 2.st.po.Kr. javlja se učenje da je Rimsko Carstvo posljednja faza od Boga vođene povijesti, ali je to uvjerenje poljuljano propašću 476.g. Crkveni otac Augustin smatra da to ne znači kraj svijeta, a barbarski pisci traže njegov nastavak u Bizantu. Izidor kaže da je Rimsko Carstvo propalo, a crkva zauzela njegovo mjesto. Prevladava mišljenje oca Orozija da se Rimsko Carstvo nastavlja u Bizantu, zatim u Franačkoj i njemačkom kraljevstvu te u Moskvi. Augustin je razradio učenje o 6 razdoblja svijeta koja se poklapaju sa životnim dobima čovjeka, u skladu sa Božjim stvaranjem svijeta u 6 dana. Sedmi dan Božjega odmora znači da će se u sedmom dobu izvršiti prijelaz iz vremenitosti u vječnost. Doba između prvog i drugog Kristova dolaska je šesto, doba starosti. Dok pojedinci svojim djelima utječu na vlastito spasenje ili prokletstvo, čovječanstvo se ne kreće ni naprijed ni natrag ni u krugu. Kršćanstvo je proglašeno «religijom povjesničara», a historija «kršćanskim načinom mišljenja».

Razlikovanje kronika ( konstruirana je u vezi s namjerama pisaca i predmetom prikazivanja), anala ( temelji se na načelu razvrstavanja prema godinama ili slijedu vladara i svećenika) i historija gotovo da nije postojalo do 14.st.. Najbolji je primjer arhiđakon Toma.

Nema komentara:

Objavi komentar